Možda vam je već bliska ideja da nas romantično privlače osobe koje nas podsjećaju na roditelje ili situaciju u kojoj smo odrastali. Ili vam je to potpuno nova i teško prihvatljiva ideja?

Jeste li primijetili kako, kad ste zaljubljeni u neku osobu, nakon nekog vremena svaki prolaznik koji vas po nekom detalju podsjeti na nju privuče vašu pažnju i izazove emocije? Vjerujem da na isti način funkcionira traženje partnera po uzoru na roditelje. Naš um voli povezivati asocijacije, a naše unutarnje dijete traži okolnosti i osobine partnera za koje je zaključilo da su povezane s ljubavlju.

Duboka, čeznutljiva potreba za pažnjom i odobravanjem često se pogrešno percipira kao ljubav. S tim emocionalnim potrebama često se isprepliću biološki instinkti - privlačnost na temelju fizičkog izgleda ili ponašanja koje percipiramo kao ženstveno odnosno muževno. Što će za vas biti privlačna žena ili muškarac ne ovisi samo o evolucijskoj podlozi nego i o vašem iskustvu s roditeljem suprotnog spola. Kad sretnemo osobu koja odgovara većini tih nesvjesnih kriterija, pokreće se snažna privlačnost, koju je vrlo ugodno objasniti sebi kao ljubav prema "posebnoj" osobi, a vrlo teško smireno razmotriti.

Ipak, mi nismo robovi svoje biologije i odrastanja. Možemo se suprotstaviti svojim nagonima i dječjim emocijama - no, za to je obično potrebno izgraditi zdravi temelj podrške sebi i samopoštovanja. Ako to nemate, emocionalne potrebe će biti previše jake i mogu vas preplaviti.

Kad druga osoba pokaže interes prema vama, također je dobro mudro procijeniti koliki dio njezinog interesa je utemeljen na pažljivom promatranju i procjeni vaše osobnosti, a koliki na dječjim potrebama, biološkoj uvjetovanosti ili jednostavno želji za zavođenjem. Teško da je ikad moguće da se osjećamo zaljubljeni, a da to bude potpuno utemeljeno na stvarnom prepoznavanju osobe pred nama - no, moguće je krenuti od zdravijih temelja nego što to obično činimo.

Kako znati da li vas netko istinski voli? Slično kao i kod procjene iskrenosti neke osobe u bilo kojem odnosu: nemojte slušati riječi - gledajte ponašanje! 'Riječi su jeftine', i lijepo govoriti uopće nije problem, posebno kad možete pretpostaviti što druga osoba želi čuti. No mnogi ljudi, pogotovo kad su zaljubljeni, vole se hvatati za lijepe riječi i pothranjivati njima svoju nadu. Slušajte ton glasa, ali ne i sadržaj. Slušajte pažljivo koji se dodatni tonovi mogu čuti u glasu i načinu govora druge osobe.

Da stvar bude još složenija, možda druga osoba stvarno vjeruje da je iskrena, čak i kad je to samo na površini njezine ličnosti. Ljudi koji maltretiraju ili ucjenjuju svoje partnere vjerojatno stvarno vjeruju da je to ljubav i da je normalno tako se ponašati. Zaljubljena osoba želi u to vjerovati i tek kad izađe iz tog odnosa i pogleda unatrag, može shvatiti koje je sve elemente ponašanja druge osobe propustila vidjeti. Zato je potrebno pažljivo procijeniti zanimljivu osobu prije nego što podlegnete emocijama; jednom kad ste si dozvolili zaljubiti se u nekoga, počinje biti puno teže odustati od tih osjećaja.

Zamislite da gledate osobu u koju ste zaljubljeni, ili potencijalnog partnera, kao da gledate TV emisiju s isključenim zvukom: samo pokrete, izraze lica, pojedine postupke. Što bi vam ti postupci govorili da se radi o nekoj drugoj osobi, a ne o vama? Možda biste u njima prepoznali nedostatak poštovanja i pažnje, ili jednostavno nezrelost i nespremnost za bliskost? Možda to nije nešto zbog čega biste odustali od odnosa - nema smisla tražiti savršenstvo od bilo koga - ali u svojoj zaljubljenosti ne primjećujete da vas to povređuje i koliko bi se odnos mogao poboljšati kad biste oboje to osvijestili i radili na tome?

Kad smo zaljubljeni, iznimno je teško biti potpuno iskreni prema sebi. Vežemo se za partnera i odnos s njim gotovo istim slijepim intenzitetom i slijepom potrebom kao što smo vjerovali i željeli bliskost s roditeljima. To je najočitije kad se radi o odluci da li prekinuti odnos za koji je očito da ne ispunjava naše potrebe, ali i dalje osjećamo romantičnu privlačnost. Dok je veza stabilna, obično vjerujemo da smo svjesni partnerovih mana i da se zrelo postavljamo prema njima. Kad dođe do problema koji mogu značiti opasnost za vezu, počinje traženje opravdanja i umanjivanje značaja problema.

Prekid veze (pogotovo ako ga inicira druga osoba ili do njega dođe zbog vanjskih okolnosti) izaziva vrlo intenzivne, duboke, u biti dječje emocije. Tuga je normalna reakcija na gubitak, ali u pravilu reagiramo mnogo dubljom i težom tugom nego što bi bila zdrava reakcija. Na površini i blizu razine svijesti je intenzivna bol zbog osjećaja napuštenosti, često i odbačenosti. Pokušajte se sjetiti osjećaja nakon prekida neke veze do kojeg nije došlo vašom odlukom (ako vi prekinete vezu, obično je to nakon dužeg razdoblja pripreme i odlučivanja, te osjećaj napuštenosti nije tako intenzivan) - i vjerojatno ćete se sjetiti osjećaja koje ne biste željeli ponovno proživjeti.

Jedan od glavnih uzroka tome je prirodno dječje intenzivno doživljavanje svega što se oko njega događa, sklonost generalizaciji i crno-bijeloj percepciji, te nepostojanje doživljaja vremena, zbog čega i kratkotrajnu napuštenost u ranoj dobi može doživjeti kao nešto što će zauvijek trajati. Ako su uz to roditelji emocionalno nezreli (što je velika većina do neke mjere) dijete će se još mnogo češće osjećati direktno ili indirektno odbačeno ili napušteno. Slični osjećaji izlaze na površinu u svim situacijama kad se osjećamo odbačeni, ali oni najdublji i najpotisnutiji osjećaji prodiru u svijest tek u situaciji prekida emocionalno iznimno važnog odnosa.

No, osim toga, vjerujem da je jedan od uzroka toga način odgoja djece u našem društvu. U mnogim 'primitivnim' društvima djecu odgaja cijela zajednica. Dijete ima mnogo izvora ljubavi, sigurnosti i podrške u mnogim ljudima i ne osjeća se fizički i emocionalno ovisno o dvoje ljudi, ili čak o samo jednoj osobi. U našem društvu dijete je najčešće gotovo isključivo ovisno o roditeljima, uz donekle pomoć djedova i baka. No čak i ta pomoć je rijetko prisutna do te mjere da bi se dijete moglo osjećati potpuno sigurno i zaštićeno, a vanjski svijet se sigurno doživljava mnogo manje toplim i prijateljskim nego u 'primitivnim' zajednicama. Tako odvojenost od roditelja izaziva posebno snažne osjećaje straha i napuštenosti, a posljedica toga je još snažnije vezivanje i osjećaj ovisnosti u partnerskom odnosu.

Nešto blaža i suptilnija, češće prisutna ako smo već razriješili površinsku razinu osjećaja napuštenosti, na dubljoj razini prisutna je bol zbog osjećaja odvojenosti od ljubavi. To nije intenzivna bol povezana s napuštanjem od neke konkretne osobe i preispitivanjem njenog i našeg ponašanja, nego suptilan osjećaj da je ovo svijet u kojem nam nije dostupna duboka i radosna ljubav i bliskost za kojom čeznemo.

U takvim trenucima krize obično odlučujemo da ćemo raditi na tome i poduzeti što god trebalo da se 'toga riješimo', ali čim emocije popuste i vrate se u podsvijest, zaboravljamo njihov intenzitet i posljedice, te se zavaravamo da nije ipak tako strašno, ili čak da smo ih uspjeli riješiti 'sami od sebe'. No dok god ih ne riješimo u potpunosti, nastavljat ćemo kreirati i privlačiti situacije koje će ih izvlačiti na površinu. Kod nekih ljudi to se može dogoditi samo nekoliko puta u toku života, dok će drugi privlačiti takve situacije mnogo češće.

'Naši najteži problemi sadrže najveće blagoslove' (Martyn Carruthers) - a jednom kad razriješimo emocionalnu ovisnost koja dolazi iz osjećaja odvojenosti od ljubavi, možemo se vratiti u naše prirodno stanje radosti i ljubavi koja ne ovisi o bilo kome izvan nas.

Individualni rad

 

 

copyright Kosjenka Muk

Napomena: ako ne vidite Facebook opcije u Firefoxu, privremeno onesposobite Flashblock i/ili NoScript aplikacije i pokušajte ponovno.

 

predbilježba