Čini mi se da ljudi koje zanima duhovnost prilično često to izražavaju na patetičan i djetinjast način - s puno naglasaka na fenomene i izvanjsku formu (dok su stvarni život i odnosi u drugom planu), 'trebalo bi' i apstrakcijama - te s puno pravila, nelogičnih uvjerenja i nekritičnog prihvaćanja svačega. Uz to, prilično je često moraliziranje, netrpeljivost prema ljudima koji razmišljaju drugačije, kao i prema onima koji su očito emocionalno nezreli. Prvo je znak straha, a drugo crno-bijelog razmišljanja i pomanjkanja razumijevanja i tolerancije za iskustva i procese unutar drugih ljudi, te vrijeme koje im je potrebno da sazriju.

Pod patetičnošću ovdje podrazumijevam razbacivanje velikim riječima bez stvarnog 'pokrića', pretjerano dramatiziranje i u pozitivnom i u negativnom (lamentiranje, zgražanje nad drugima) smislu i slično. Javila mi se pomisao da je sklonost patetici posljedica prevladavajućeg glazbenog ukusa kod nas... ali nemam dojam niti da je u svijetu mnogo drugačije.

Usporedimo to s našim pogledom na vjerovanja primitivnih naroda - nitko danas ne bi previše ozbiljno shvaćao većinu njihovih sitničavih rituala i vjerovanja, eventualno bismo neke najosnovnije ideje tumačili na način koji nam je blizak i obuhvaća znanje koje smo dosad stekli. Slično će sigurno za nekoliko tisuća godina naši potomci misliti o nama - i to podjednako o tradicionalnim religijama i New age eksperimentima.

Čini mi se da mnogi ljudi, osim želje za vanjskim dokazivanjem, prihvaćaju neprovjerene tvrdnje iz straha - straha da nešto ne propuste ili da izazovu autoritet. Nemojte se bojati izazvati nečije tvrdnje i tražiti da vam ih se barem koliko toliko obrazloži. Zatim promatrajte reakciju. Osoba koja je iskrena prema sebi i prema vama, ako ništa drugo priznat će da svoje uvjerenje možda ne može dokazati, ali se s njim dobro osjeća ili joj se čini razumno, te će vam dopustiti da se s njom ne složite. Netko drugi će se uvrijediti ili razljutiti - što je najčešće znak da se brani protiv vlastitih sumnji, ali možda i da ima neku vrstu osobne koristi od toga da drugi vjeruju u ono što im on kaže.

Netko će prihvatiti ono što mu se govori iz nade u ispunjenje obećanja, posebno ako je obećanje primamljivo, ili dano od nekoga koga doživljavamo kao autoritet, ili od prijatelja. Čak i preporuke prijatelja bilo bi dobro uzimati s dozom opreza - jer možda je i vaš prijatelj pod dojmom privremenog dobrog osjećaja, koji nije teško postići samom autosugestijom. Sama nada u neki dobar rezultat može nas motivirati da izbjegavamo dovesti u pitanje uvjerenje o kojem se radi.

Razmišljajući o tome u trenucima kad sam i sama bila u takvim iskušenjima, zaključila sam da je bolje naučiti nešto polako, čak i sa 'zakašnjenjem', onda kada to mogu stvarno potvrditi vlastitim iskustvom, nego se zanositi bilo kakvim idejama iz težnje da budem brža, bolja i naprednija od drugih. Čini mi se da ima mnogo više ljudi - čak pogotovo mladih - koji naginju patetičnosti, pretencioznosti i nekritičkom prihvaćanju svega i svačega u svojim duhovnim težnjama, nego onih koji stvarno pokazuju da žive ono što vjeruju. U drugom slučaju u pravilu riječi nisu ni izdaleka toliko potrebne.

Uostalom, dok god nešto ne mogu istinski doživjeti i potvrditi vlastitim iskustvom, dotle mi ni iskustva drugih ne mogu istinski koristiti, jer sve ostaje samo na teoretskoj i verbalnoj razini. Slično je s djecom (i svima nama kad smo bili mlađi): netko nas može do besvijesti na nešto upozoravati i objašnjavati, ali razumjet ćete ga i stvarno moći koristiti tu poruku jedino kad sami prođete kroz određeno iskustvo. A možda ga nikad ni nećete proći... jer je iskustvo druge osobe bilo nešto što uopće ne mora biti i vaše.

Ljudi često osjećaju potrebu za traženjem sigurnosti u grupi istomišljenika, strogim pravilima i slijeđenju autoriteta, traženjem odobravanja autoriteta, zamjenom za obitelj (što je automatski potraga iz dječjih emocija). Za mnoge je to bijeg od životnih izazova, teškoća i odgovornosti, traženje brzog i izvanjskog rješenja. Mnogim mladim ljudima nedostaje iskustva, te su spremniji vjerovati na riječ autoritetu ili drugoj osobi za koju im se čini da ima više znanja i iskustva. I to je iskustvo koje mislim da je važno proći, te nema smisla požurivati i kritizirati ljude koji su u toj fazi.

No dok god osoba nije u stanju suočiti se s vlastitim emocijama - osjetiti ih i prihvatiti njih i njihovu poruku - te dok god je u njezinim odnosima i općenito u svakodnevnom životu prisutno mnogo netolerancije, nerazumijevanja, šutnje, neiskrenosti, samozavaravanja ili igara moći... dotle nikakva duhovnost bazirana na formalnostima neće biti od stvarne koristi. Osim možda u smislu iskustva, te što će nedostatak rezultata ili čak pogoršanje životnih okolnosti s vremenom potaći osobu da razmisli o tome što nedostaje u njenom životu.

Individualni rad

copyright Kosjenka Muk

Napomena: ako ne vidite Facebook opcije u Firefoxu, privremeno onesposobite Flashblock i/ili NoScript aplikacije i pokušajte ponovno.

 

predbilježba

Komentar:

Dodao bih samo da je danas moderno biti "duhovan" pa se i prema tome odnosimo kao i svim drugim modnim detaljima. Danas je hit, treba to brzo nositi i iznositi pa onda idemo dalje.Vremena su koja zahtijevaju u svemu brza rješenja, jer kao - nema vremena za temeljit pristup. Uključili smo se u jurnjavu i zaboravili na sebe a kad se toga prisjetimo i to zelimo uciniti brzo i često nekritički. Sve je u prevelikoj žurbi tako da se sada razvija potpuni preokret u traganju za "sporošću" usporavanjem, ne samo kao slow food pokret.

IL, Zagreb