Kreiramo li sami svoju realnost?
Autor:
Kosjenka Muk
Nekome se ovo može činiti kao suvišno pitanje. Drugima se opet može
činiti kao suvišno pitanje, ali iz suprotnih razloga. U svakom slučaju,
ovo je jedno od ključnih pitanja u radu na sebi, koje direktno vodi
pitanju smisla života. U svakom obliku rada s ljudima, a posebno
sam toga bila sve više svjesna dok sam radila kao socijalni pedagog
u školama, to je točka na kojoj razvoj ili kreće uzlaznom putanjom,
ili se zaustavlja. Posebno u radu s 'problematičnim' obiteljima
i pojedincima, ne može se očekivati promjena dok god osoba prebacuje
odgovornost na vanjske okolnosti - a s najvećim brojem ljudi teško
je uopće načeti tu temu bez gubitka njihovog povjerenja.
Kako me osobno prilično iritira kad se od mene zahtijeva da nešto
vjerujem samo na temelju nečije riječi ili uvjerenja, isto nastojim
ne tražiti od drugih. Međutim, psihologiju, a posebno duhovnost,
iznimno je teško pretvoriti u brojke, pravila i materijalne dokaze,
a tako će i ostati. Službena psihijatrija priznaje (koliko mi je
poznato) isključivo psihoanalitički Freudov pristup kao terapiju;
svi ostali psihoterapeutski pravci smatraju se 'alternativnima'
i nedovoljno znanstveno dokazanima, premda se nekolicina njih u
stručnim krugovima priznaje i cijeni. Međutim, niti Freudova teorija
nije niti izdaleka znanstveno dokazana - priznata je vjerojatnije
zbog opće proširenosti (a do pred nekoliko desetljeća i zbog nedostatka
bilo kakve alternative) nego zbog dokazanosti, a sve se više smatra
zastarjelom i punom ishitrenih zaključaka, pa i manipulativnih pristupa.
Svatko od nas prije ili kasnije počinje se pitati o smislu života
i vlastitoj prirodi. Mnogim ljudima je potrebna snažna emocionalna
ili materijalna kriza da ih istrgne iz orijentiranosti na materijalne
aspekte života i potakne na razmišljanje. Ponekad tek kad smo suočeni
s vlastitom patnjom ili patnjom drugih ljudi, počinjemo se pitati
što je svrha života, jesmo li samo proizvod materije prepušten na
milost i nemilost slučaju - ili ipak više od toga? Jesu li sve naše
misli, emocije, ljubav za koju smo sposobni samo produkt kemijskih
reakcija u našem tijelu - ili je možda obratno? Kao i sa znanstvenim
teorijama, i tu postoji mnoštvo mišljenja, spekulacija, širokoprihvaćenih
uvjerenja koja se s vremenom počinju doživljavati sputavajućim i
suhoparnim, te se iznalaze nova... a ono u čemu moram dati za pravo
onima koje cijelo područje duhovnosti i alternative a priori odbija,
jest činjenica da je to idealno područje za manipuliranje lakovjernima.
Hoće li netko vjerovati u nešto ili ne, presudna je njegova emocionalna
spremnost, pa i volja i želja da se u to vjeruje - to je slučaj
s bilo kojom vrstom uvjerenja. U prirodi svih nas kao ljudskih bića
je da svoja uvjerenja ne biramo putem racionalnog uma, nego putem
emocija, koristeći cijeli niz obrambenih mehanizama da filtriramo
nove informacije kako one ne bi previše uzdrmale naš postojeći pažljivo
izgrađen sustav uvjerenja. Nekad prihvaćamo neka uvjerenja ili riječi
neke osobe čak i samo na temelju nade da će nam to pomoći. Treba
li samo zbog toga područje duhovnosti i unutarnjeg iskustva potpuno
zanemariti? Mislim da to nije mudro.
U području duhovnosti nastojim slijediti svoj snažan unutarnji osjećaj
istine i povremena intenzivna unutarnja i vanjska iskustva. Nastojim izbjeći
prihvaćanje previše detaljiziranih i specifičnih pravila, jer mi
se ona u većini slučajeva čine proizvod ograničavajućih uvjerenja
koja zahtijevaju kruto ponašanje u realnom životu. Kako je život
previše raznolik da bismo ga mogli strpati u kutije i katalogizirati,
radije se orijentiram na što je moguće sveobuhvatnije ideje.
Vjerujem da su naša tijela duboko povezana s našim nesvjesnim umom
i unutarnjom mudrosti, te često koristim tijelo kao 'barometar'
za provjeravanje smislenosti pojedinih informacija. Drugim riječima,
naša podsvijest i tijelo percipiraju i reagiraju na mnogo finiji
i obuhvatniji način nego naš racionalni um, a ako dovoljno svjesno
i pažljivo pratimo tijelo, primijetit ćemo kako reagira praktički
na svaku našu misao. Na neke od njih odgovorit će stezanjem i nelagodom,
koliko god ponekad suptilnom, a na neke osjećajem radosti, opuštanja
i širenja. Kad god uzmem vremena da ispitam i prevedem u riječi
i najmanju nelagodu ili stezanje u tijelu kao reakciju na neku ideju,
obično se ona pretvori u vrlo smislen i mudar prigovor.
Kao pravilo, prihvaćam isključivo one ideje koje u mom tijelu izazivaju
potpuno pozitivnu i radosnu reakciju. Naravno, pritom je uvjet,
ako već nemam materijalne dokaze ni za ni protiv, onda barem da
ih mogu doživjeti logičnima i racionalno prihvatljivima. Jedna od
njih je i ideja da nismo nemoćna bića prepuštena okolnostima, nego
da sami stvaramo i privlačimo okolnosti u svojem životu, po načelu
da ćemo privući vanjske okolnosti koje odražavaju naš unutarnji
svijet.
Pojedinci koji nastoje znanstveno prezentirati ovu ideju, obično
se ograničavaju na racionalni dio objašnjenja: ako u nešto ne vjerujemo,
imat ćemo mnogo manje hrabrosti, želje i motivacije uopće pokušati
krenuti u tom smjeru, a pogotovo ustrajati. Pritom se ističe ustrajnost
i vjera u sebe gotovo svih pojedinaca koji su stvorili nešto istinski
veliko i obilježili ljudsku povijest. Ipak, ova ideja nadilazi razinu
same konkretne akcije u vanjskom svijetu i obuhvaća još dva koncepta:
prvi je da na energetskoj razini naše misli i emocije privlače sličnu
energiju izvana, a drugi da na nad-svjesnoj razini ta iskustva oblikujemo
kako bi nam na najbolji mogući način pomogla u našem razvoju.
Ovaj koncept donosi nam svijest o moći, odgovornost, osjećaj smislenosti
života jači nego što ga bilo koja druga ideja može dati. Kakvog
smisla ima zemaljski život pun napora i često patnje, ako patnja
nema svrhu? Što je logičnija svrha izazova i patnje nego razvoj
i učenje? Nije li za očekivati da osobna (a i kolektivna) evolucija
ima određene zakonitosti i strukturu? Kako bi to bilo kad se ne
bi mogli nadati da će, kako malo - pomalo napredujemo, naš život
postajati sve kvalitetniji i sretniji, umjesto da se uvijek iznova
suočavamo s istim oblicima patnje? Nije li logično da su naše misli
te kojima oblikujemo svoja iskustva i svoje lekcije, budući da upravo
naše misli i emocije pokazuju stanje naše svijesti; koliko smo napredovali
i što još trebamo naučiti?
Nema teorije koja nam istovremeno može donijeti toliku svijest o
vlastitoj vrijednosti, a istovremeno toliko potaknuti preuzimanje
odgovornosti. Počinjemo biti svjesni da je isključivo na nama odgovornost
za sva naša iskustva i kako ćemo na njih reagirati. To nije nametnuta
odgovornost pod prijetnjom krivnje, nego odgovornost koja donosi
moć i motivaciju. Više nema potrebe za zamjenskim pokazivanjem moći
nad drugim ljudima ili prebacivanjem krivnje na druge, jer prepoznajemo
uzroke i posljedice takvih impulsa.
Službena psihologija prepoznaje i priznaje da kao djeca doživljavamo
sebe kao uzrok svega što se događa oko nas. To je razlog zbog kojeg
djeca preuzimaju toliko odgovornosti za ponašanje, osjećaje, ponekad
i iskustva drugih ljudi. Djeci je svojstveno i ono što se (često
pogrdno) naziva 'magijskim razmišljanjem' - vjerovanje da možemo
stvoriti određene okolnosti ili događaje samim time što to želimo.
Ako je to (uz želju i očekivanje za bezuvjetnom ljubavlju) prirodan
i instinktivan način na koji u najranijoj dobi doživljavamo svijet
- ima logike u pretpostavci da se radi o vrlo dubokom instinktivnom
sjećanju na realnost iz koje dolazimo (i u kojoj, zapravo, uvijek
i ostajemo).
Sjećanje na to ubrzo se gubi i zamjenjuju ga vrlo snažna uvjerenja
o nemoći i osjećaj da vanjske okolnosti kontroliraju nas, zbog vrlo
spore manifestacije posljedica u odnosu na uzroke u našem svijetu,
koje je zbog toga teško povezati i prepoznati, te iskušenja često
teških, zastrašujućih i nerazumljivih za dijete. Okolina taj proces
svesrdno potpomaže svojim strahovima, upozorenjima i opomenama djetetu,
te žaleći se pred djetetom na svoje uvjete života.
Sigurno postoje područja u vašem životu u vezi kojih se osjećate
nesigurno i godinama, možda i desetljećima, doživljavate vrlo slična
iskustva i obrasce, dok u drugim aspektima života uspijevate, a
da ni ne razmišljate naročito o njima. Vjerojatno znate pametne
i sposobne ljude kojima se, bez obzira čak i na najpovoljnije vanjske
okolnosti, uvijek iznova nešto ispriječi na putu, a očekivanja izjalove.
Možda poznajete i ljude čijim se uspjesima u pojedinim područjima
potajno čudite: izgleda kao da ih postižu bez napora ili brige,
čak i u naizgled nepovoljnim okolnostima. Ako istražimo bilo koji
od takvih slučajeva, uvijek ćemo otkriti strah, brigu i nepovjerenje
u slučaju kroničnog neuspjeha, te optimizam i prirodno, opušteno
očekivanje povoljnog rješenja u područjima kontinuiranog uspjeha.
Slučajnost? Možda, ali nikad još nisam upoznala ljude kod kojih
bi bilo obratno.
Promatranje iskustava koja privlačimo zapravo je najbolji način
otkrivanja kakva uvjerenja nosimo u sebi, budući da su mnoga od
tih uvjerenja vrlo suptilna i nesvjesna. Neka uvjerenja su nam toliko
duboko ugrađena u temelje karaktera da možemo imati teškoće u tome
da ih uopće percipiramo kao nešto što bi se moglo promijeniti. Upravo
izbjegavanje prepoznavanja i suočavanja s tim dubokim i iznimno
utjecajnim uvjerenjima, ono je što mnoge ljude ometa u razvoju i
drži u stanju stagnacije.
Posebno ako smo se tek susreli s idejom pozitivnog razmišljanja,
možemo biti u iskušenju da je doživimo i koristimo prilično površno,
kao način izbjegavanja suočavanja s dubljim emocijama i pokušaj
da se na brzinu izmijeni realnost. Često se očekuju promjene nakon
samo površnog rada na sebi - npr. mehaničkog ponavljanja afirmacija
ili vizualizacije. No, prema mom iskustvu, to jedva da i dotiče
dijelove nas koje smo otcijepili i duboko potisnuli. Soulwork tome
dodaje ideju da su sva uvjerenja stvorena u odnosima s važnim drugima
i imaju svrhu očuvanja tih odnosa. Negativna uvjerenja u pravilu
se stvaraju u trenucima traume i njihovo stvaranje zahtijeva odbacivanje
dijela našeg izvornog identiteta. Rad s ovim aspektima neophodan
je za trajnu promjenu uvjerenja - a vaša iskustva najbolji test
uspjeha.
Individualni rad
copyright Kosjenka Muk
Napomena: ako ne vidite Facebook opcije u Firefoxu, privremeno onesposobite Flashblock i/ili NoScript aplikacije i pokušajte ponovno.