Za početak, naglašavam da nemamo religijskih stavova prema abortusu ili u kojoj fazi prenatalnog života se dijete može početi smatrati posebnom osobom. S druge strane, metoda Soulwork Systemic Coaching pridaje veliku pažnju posljedicama abortusa, ne samo na emocionalno zdravlje i dobrobit žene, nego i cijele obitelji. U našem radu, govorimo o "potencijalnom djetetu".

Abortus najčešće stvara krivnju kod oboje roditelja, posebno kod majke. Mnogi ljudi će tu krivnju potisnuti ili će je koliko-toliko odbolovati, no prema riječima jedne klijentice: "Posljedice abortusa pojačavaju se što je čovjek stariji." Ta vas krivnja može motivirati da se nesvjesno sabotirate, da vjerujete da ne zaslužujete sreću, ili može doprinijeti depresiji (krivnja je često glavni uzrok depresije).

No manje očekivane i najčešće neprepoznate posljedice mogu se pokazati kod ostale djece - dakle, one rođene prije ili poslije abortusa. Zanimljivo je da se te posljedice često pokazuju čak i ako djetetu nikad nije rečeno za abortus. Osobno u to u početku nisam baš previše vjerovala, no praksa mi je, unatoč mom skepticizmu, pokazala da su takvi slučajevi vrlo česti.

Čini se da malo dijete može osjetiti potisnutu emocionalnu napetost u obitelji - bilo da je to krivnja roditelja, bilo osjećaj da netko nedostaje, da se o nekome ne govori. No još uvijek je prilično nejasan mehanizam kojim dijete nesvjesno usvaja ono što nazivamo identifikacijom s mrtvom osobom - neki od simptoma su osjećaj trajne melankolije i nedostatak životne radosti, zainteresiranost za teme smrti i umiranja, osjećaj kao da se živi nečiji tuđi život, često vezivanje za ljude koji su poput zamjene za nedostajuću osobu... Obično to objašnjavamo djetetovom nesvjesnom potrebom da održi ravnotežu unutar obitelji, no točno o kakvom se procesu radi, možemo samo nagađati. Ono što možemo napraviti, je prepoznati i riješiti posljedice.

Dijete je daleko senzitivnije nego što roditelji pretpostavljaju, te, postoji li u obitelji neka neizgovorena tajna ili skrivene emocije, dijete će ih često spontano izražavati kroz svoj vlastiti život. Dijete je, čini se, sposobno također osjetiti ako roditelji na njega projiciraju svoje osjećaje ili pretpostavke vezane za mrtvo "potencijalno dijete". Moguće je da i sami roditelji nisu sposobni napraviti emocionalnu razliku između abortiranog i živog djeteta, te poistovjećuju jedno s drugim. Tada se dijete osjeća pod pritiskom da živi tuđu ulogu. Ponekad se živo dijete može identificirati s tim "praznim mjestom" ako osjeća da ne može živjeti svoje pravo ja (kriticizam, traume).

Slične posljedice primjećujemo i ako se radi o drugim traumatičnim smrtnim slučajevima unutar obitelji - npr. samoubojstvu, ubojstvu, prometnoj nesreći i sl. - dakle, smrtima koje su neočekivane, prerane, i uz koje je često vezano mnogo krivnje od strane preživjelih. Malo dijete može se identificirati s umrlom osobom čak i ako je rođeno nakon te smrti - ako su u obitelji još uvijek prisutne neriješene emocije vezane za tu smrt.

Posebno ako dijete zna za problematičnu smrt, bilo da je bilo živo u to vrijeme ili mu je o tome rečeno, može trpjeti tzv."krivnju preživjelih": zbog čega je ta osoba morala umrijeti, dok sam ja živ/a? Ovaj oblik krivnje čest je kod ratnih drugova i preživjelih sudionika fatalnih nesreća, a može biti nesvjesna kod braće i sestara nepriznatih abortusa. Može postojati neka vrsta osjećaja: da ja već nisam bio rođen, bilo bi mjesta za drugo dijete, ili: zato što su druga "potencijalna djeca" umrla, ja sam dobila priliku za život! To je teška i kronična krivnja koju se ne može racionalizirati.

Primjećujemo da slični simptomi rjeđe nastaju kad se radi o spontanom pobačaju, dakle onom koji nije bio odlučen i iniciran, ili ako se radi o "sindromu nestalog blizanca" (oko 10 - 20 % svih trudnoća započinju kao blizanačke, no do 15-tog tjedna trudnoće jedan plod odumire te se rađa samo jedno dijete). U tom slučaju je vjerojatno manje krivnje, manje potisnute napetosti i neriješenih emocija, pa niti roditelji niti ostala djeca nemaju potrebu za "odrađivanjem" tog problema. Ipak, ponekad se čak i tada kod druge djece mogu primijetiti simptomi identifikacije.

S druge strane, ponekad se abortus ne može izbjeći. Svijet je već ionako prenapučen, a rađanje neželjene djece obično donosi niz problema i za roditelje i za samu djecu. Neki američki autori povezuju uvođenje zakona o dopuštanju abortusa u SAD 1973. s naglim padom kriminaliteta u prvoj polovici 1990-tih - u vrijeme kad bi neželjena djeca rođena u ranim sedamdesetima bila u "najboljim godinama" za kriminal. Ponekad rađanje neželjenog djeteta može ne samo stvoriti jadnu egzistenciju za dijete, nego i njegovim roditeljima osigurati nemogućnost ostvarenja svojih potencijala. S druge strane, neka neželjena i skoro abortirana djeca mogu poslije postati radost i ponos svojih roditelja. Nema jedinstvenog, crno-bijelog odgovora.

Najbolje je izbjeći abortus odgovornim ponašanjem. Dok god mladi ljudi vjeruju da je abortus dobro rješenje neželjene trudnoće i da neće ostaviti trajnije posljedice, dotle će biti manje motivirani na odgovornost i oprez. Ako ste svjesni kakve sve posljedice abortus može ostaviti i na vas i na vašu obitelj, bit ćete pažljiviji i vjerojatno više voditi računa o kontracepciji.

Ako ste već napravili abortus ili osjećate da ga ne možete izbjeći, možemo vam pomoći raditi s vašom krivnjom. Osim toga, dobro je razmisliti što biste mogli napraviti u svrhu "iskupljenja" - nešto što bi uravnotežilo vašu krivnju kroz činjenje dobra drugima. Ako imate drugu djecu, preporučujemo da abortus ne čuvate kao tajnu. Recite svojoj djeci da je postojalo još jedno dijete (ili više), no maloj djeci nije dobro reći da ste to namjerno učinili. Jednostavno recite da je jedno ili više djece umrlo, da ste tužni što više nisu s vama, te se nastojte prilikom obiteljskih praznika prisjetiti i te djece. To će živoj djeci olakšati napetost i osjećat će da vi preuzimate odgovornost i dajete im podršku.

Vodite također računa da jasno date živoj djeci do znanja da ih ne poistovjećujete s onom nerođenom. Ima roditelja koji kažu svojoj djeci: "Da je barem brat živ umjesto tebe!" ili "Tvoja sestra bi sigurno bila bolja na tvom mjestu"! To su razorne kritike. Pokazujte zanimanje za jedinstvenu osobnost žive djece i dajte im dovoljno prostora da istražuju svoje interese. Ako ste odrasla osoba i osjećate posljedice abortusa svoje potencijalne braće ili sestara, možemo vam pomoći da riješite svoju zapetljanost ili identifikaciju s njima i uspostavite drugačiji emotivni odnos.

Individualni rad

 

© Kosjenka Muk

Napomena: ako ne vidite Facebook opcije u Firefoxu, privremeno onesposobite Flashblock i/ili NoScript aplikacije i pokušajte ponovno.

 

 

predbilježba