Zdravi obiteljski odnosi

Autor: Kosjenka Muk

 

Premda većina ljudi shvaća ili barem intuitivno osjeća što je prikladno, a što neprikladno u obiteljskim odnosima, u većini obitelji je još uvijek prisutno mnogo nezdravih obrazaca i golemi teret često nametnute krivnje, koja mnoge ljude sprečava da se ponašaju onako kako osjećaju da žele i da je ispravno, pa čak i da objektivno razmotre vlastito i ponašanje drugih članova obitelji.

Soulwork Systemic Coaching promatra obitelj kao emocionalni sustav. Svaki sustav nastoji održati ravnotežu, a ako pojedini dijelovi sustava ne funkcioniraju, drugi dijelovi će nastojati preuzeti njegovu funkciju da bi popunili prazninu. Slično je i s obitelji, u kojoj djeca kao najosjetljiviji i najprijemljiviji članovi održavaju tu ravnotežu najčešće kroz problematično ponašanje kojim se preusmjeravaju pažnja i aktivnosti obitelji, a često i kroz izražavanje osjećaja i ponašanja koje se u obitelji zabranjuje ili potiskuje.

Nažalost, mnogi ljudi ne primjećuju nezdrave obrasce sve dok oni ne eskaliraju u ponašanju djeteta, a i tada se oni često ignoriraju ili opravdavaju sve do ozbiljne krize ili čak vanjske intervencije, kada se odgovornost najčešće prebacuje na dijete.

Nakon neznanja, najvažniji uzrok ovakvog razvoja događaja je stid od etiketiranja. Važno je razumjeti da ne samo da nije sramotno imati emocionalne probleme, nego je to potpuno uobičajeno i normalno, za razliku od lijepe i savršene vanjštine koju svatko nastoji prezentirati prema vani.

Ukratko ću navesti osnovne principe zdravog ponašanja u obitelji:

Zdrava i zrela odrasla osoba osjeća se sposobna preuzeti odgovornost za svoje osjećaje, ponašanje i životne okolnosti, te nema potrebe očekivati od djeteta da dijeli tu odgovornost.

Zdrava i zrela uloga roditelja je da podržava dijete u odrastanju i stvaranju vlastite osobnosti, te konačno i u odvajanju i izgradnji neovisnog života, pri čemu roditelj i dijete mogu stvoriti atmosferu u kojoj jedno drugo vide kao zrela i odgovorna ljudska bića.

Zdrava uloga djeteta je da poštuje svoje roditelje, njihovu prošlost i iskustva, ali da se usmjeri na vlastiti život, svjesno da su roditelji odrasla ljudska bića, što znači sposobna da preuzmu i žive svoje odgovornosti.

Mnogi nezreli roditelji očekuju od djece zahvalnost i 'vraćanje duga', što ponekad podrazumijeva žrtvovanje svojih potreba, pa i osobnosti. Zreo i odgovoran roditelj razumije da mu dijete ništa ne duguje, a posebno da nije dužno radi roditelja žrtvovati svoju sreću. Život sam po sebi, kao i ulaganje vremena, energije i novca u dijete izuzetno su vrijedni darovi za koje će zdravo odraslo dijete osjećati zahvalnost, ali onog trenutka kad roditelj počinje očekivati izraze zahvalnosti ili čak žrtvovanje sa strane djeteta, to prestaje biti dar slobodno dan, i počinje biti stav kupoprodaje.

Prirodno je da dijete stavi svoj život i obitelj (vlastitog partnera i obitelj) na prvo mjesto. Preuzimanje odgovornosti za potrebe, osjećaje i sreću roditelja, žrtvovanje sebe i pokušaji da ih se usreći - automatski znači postaviti roditelja u ulogu djeteta i vidjeti ih kao slabe umjesto kao odrasle i sposobne osobe. Nezrelo očekivanje mnogih roditelja da dijete ispunjava njihove potrebe, jedan je od najčešćih uzroka patnje, emocionalnih poremećaja, krivnje i problema u odnosima, koji se u pravilu prenose iz generacije u generaciju.

Dijete ima potrebu vjerovati važnim odraslima. Ta potreba je toliko jaka da je uzrok velikom dijelu naših trauma i ograničavajućih uvjerenja: stvaramo ih da bi bili sposobni nastaviti vjerovati roditeljima i održati odnos s njima koji nam garantira preživljavanje. Uz potrebu za povjerenjem vezana je i potreba da volimo i budemo voljeni, te će malo dijete mnoge obrambene mehanizme aktivirati u biti kako bi moglo nastaviti voljeti bliske osobe.

Kad se djetetu važni odrasli prepucavaju preko djeteta, nastojeći ga uvjeriti da su oni u pravu, a onaj drugi ne, za dijete je to vrlo zbunjujuće i zastrašujuće. Ono može početi doživljavati svijet kao nesiguran, i razviti probleme s povjerenjem u ljude - ili samog sebe. Neka od te djece, ovisno o drugim okolnostima, zaključe da ne mogu vjerovati nikome - a neka odrastu u povodljive ljude koji vjeruju svakome osim sami sebi.

U dobi nakon sedme godine dijete se može bolje nositi s tim, no ako dijete ima 2 - 5 godina, a najvažniji ljudi u njegovom životu mu govore suprotne stvari ili čak govore loše jedno o drugome, dijete to ne može podnijeti bez stvaranja vrlo jakih obrambenih mehanizama na razini identiteta - stvaranja barem jedne, a često i više maski, odnosno lažnih dijelova ličnosti koji su često u sukobu jedan s drugim jer je izvorno svaki od njih pokušavao zadovoljiti - i voljeti - jednu od suprotstavljenih važnih osoba.

Djeca su uobičajen objekt prebacivanja odgovornosti za svoje osjećaje - odrasla osoba koju ponašanje djeteta na bilo koji način iritira, u pravilu će automatski pretpostaviti da je dijete u krivu i neadekvatno se ponaša, umjesto da provjeri pozadinu vlastitih osjećaja ili barem uzroke ponašanja djeteta.

Mnogi odrasli se ponašaju prema djeci s visoka i bez poštovanja samo na temelju okolnosti da djeca imaju mnogo manje iskustva i sposobnosti izražavanja. Odrasle koji s djecom komuniciraju grubo, hladno, zapovjednički, pa čak i s određenim prezirom, viđa se nažalost prilično češće nego one koji s djecom komuniciraju kao s ljudskim bićem koje je ravnopravno po prirođenoj vrijednosti i sposobnosti da osjeća, ako već ne po iskustvu.

Čak niti samo veće iskustvo ne znači da je roditelj uvijek u pravu. To je mnogo očitije kad pogledamo u prošlost, gdje su se dječjem prirodnom, zdravom ponašanju, potrebama i željama suprotstavljala iznimno kruta i neprirodna uvjerenja odraslih - koji su, naravno, smatrali da su oni u pravu. I danas je uobičajeno slično ponašanje, premda na mnogo suptilnijim razinama i vezano uz sitnije životne detalje.

Smatram da je razlika između mudrosti i 'običnog' znanja u tome što je mudrost oblik inteligencije koja je duboko povezana i surađuje s osjećajima. U tom smislu djeca su često čak i u prednosti pred odraslima, budući da su mnogo svjesnija i mnogo otvorenija prema svojim osjećajima. Njihov hendikep je u nemogućnosti uzimanja u obzir brojnih činjenica i znanja koje se stječe samo putem iskustva i učenja, te u mnogo težem pronalaženju pravih riječi i izraza da opišu ono što osjećaju.

Kao što se, kad razgovaramo s nekim na stranom jeziku, možemo osjećati nelagodno i nesigurno ne zato što naše misli nisu kvalitetne, nego zato što ne uspijevamo naći riječi da ih izrazimo, slično se osjećaju i djeca pred samouvjerenim te verbalno i logički vještim odraslima. Tako će dijete lako povjerovati roditelju prije nego vlastitim osjećajima i prirođenoj mudrosti. Odrasli to često iskorištavaju radi svoje udobnosti, ne razmišljajući o šteti koju nanose djetetu.

Ponekad je potrebno raditi ne samo na traumatičnim iskustvima, nego i na posljedicama suptilnijih okolnosti, koje mogu naizgled biti i pozitivne. Nerijetki roditelji vole osjećaj moći i važnosti koji im daje činjenica da su mnogo iskusniji od djeteta, a neki u najboljim namjerama očekuju od djeteta previše za njegovu dob, ili očekuju da ono bude nešto posebno. Dijete je sklono idealizirati roditelja koji se postavlja kao moćan i pametan, diviti mu se i željeti ispuniti njegova očekivanja, posebno ako se radi o roditelju suprotnog spola. Povremeno srećem ljude na koje su upravo te okolnosti ostavile najviše negativnih posljedica - osjećaj da nisu sposobni ispuniti očekivanja, da nikad nisu dovoljno dobri ili slijepo zaljubljivanje u idealizirane autoritete.

Upravo u onim područjima života u koje ulažemo najviše energije i interesa, svojoj djeci ćemo teško dopustiti da se razlikuju i žive vlastiti život i uvjerenja. Ljudi koji su orijentirani na materijalno u tom će području ograničavati ili zahtijevati od djece, dok će im njihove ideje i uvjerenja biti mnogo manje važni. Intelektualno orijentirani ljudi stavljat će manji naglasak na formu, ali će teže prihvatiti drugačiji način razmišljanja kod djece. Kad nam je nešto važno, želimo da se ljudi koji su nam dragi slažu s nama i u najboljoj namjeri možemo djecu nastojati kruto kontrolirati i uvjetovati im ljubav.

U zadnje vrijeme, kako knjige i savjeti o odgoju postaju sve popularniji, javlja se problem koji je uobičajen i u području rada na samima sebi: primjenjivanje tehnike površno i radi izvanjskih rezultata umjesto s razumijevanjem dublje biti i značenja određenog pristupa. Tako se mogu vidjeti odrasli koji izvana čine sve naizgled ispravno, ali bez istinskog pokušaja da razumiju i suosjećaju s djetetom, te njihov neverbalni govor - posebno ton glasa i izraz lica - odaje i dalje nestrpljenje i nepoštovanje (pogotovo ako rezultati nisu onakvi kakvima se nadaju). Na djecu će - kao i na svako ljudsko biće - daleko važniji utisak ostaviti upravo neverbalni govor i emocionalna energija koja se pritom šalje nego same riječi, te je prirodno da se njihova želja za suradnjom neće povećati. Odrasla osoba će, naravno, to zatim pripisati djetetovom karakteru.

Većina obitelji smatra - i pritom su na određenoj razini u pravu - da pruža djeci najbolje što može. Kad se kod djece pojavi neželjeno i nezdravo ponašanje, ono se u pravilu pripisuje utjecaju vršnjaka ili medija.

Vršnjaci i mediji postaju djetetu važni tek u relativno kasnijoj dobi, nakon što već prođu najvažnije godine oblikovanja ličnosti (a to su prve tri godine života, što je rijetko shvaćeno). No čak i tada kad se njihov utjecaj pojača, ti vanjski aspekti ne mogu ni izdaleka toliko brzo i moćno oblikovati djetetovu osobnost koliko je oblikuju rani i nesvjesni utjecaji, nego se jedino mogu nadograditi na elemente već prisutne u djetetovom iskustvu i osjećajima.

Želim naglasiti da djetetovu osobnost ne oblikuje samo ono što je prisutno i što se pruža, nego i ono što nedostaje. To je mnogim obiteljima teško razumjeti, jer se obično polazi od neverbaliziranog stajališta da je dijete neka vrsta 'prazne ploče' i da ne može znati što mu nedostaje ako to nikad nije niti upoznalo.

Ono što ubrzo otkrivaju svi koji krenu u istraživanje vlastitih osjećaja i podsvijesti, jest da su kao djeca trebali i očekivali daleko dublju i daleko kvalitetniju ljubav nego što je to, čini se, u našem društvu uopće moguće, posebno s obzirom na vanjsku organizaciju društva i zahtjeve takve situacije. Zanimljivo je pitanje otkud potječe takva potreba ako takvu ljubav nikad nismo imali prilike osjetiti i upoznati u tijelu u kojem smo rođeni. Osobno smatram da u sebi nosimo svijest i sjećanje na realnost onoga što uistinu jesmo, za razliku od ideja da na svijet dolazimo kao 'prazne ploče' i kao isključivo reaktivna bića.

U svakoj komunikaciji između ljudskih bića, bez obzira na dob, najveći dio neverbalnog govora percipira se i obrađuje na nesvjesnoj razini te na odnos utječe putem općeg dojma o drugoj osobi, a ne kroz svjesnu interpretaciju. U najranijoj dobi djeteta, koja je ujedno i odgojno najvažnija, daleko su jači odgojni utjecaji neverbalne komunikacije nego verbalne, koju dijete još ne može razumjeti tako dobro kao odrasli. To je uzrok svim onim problemima i ponašanju kojemu se roditelji kasnije čude i odriču se odgovornosti za to.

Individualni rad

copyright Kosjenka Muk

Napomena: ako ne vidite Facebook opcije u Firefoxu, privremeno onesposobite Flashblock i/ili NoScript aplikacije i pokušajte ponovno.

 

predbilježba