Strah je najosnovnija, najinstinktivnija emocija i podloga mnogima drugima - ljutnji, ljubomori, pa često i tuzi ili stidu. Ljutnja i tuga mogu se temeljiti na strahu da će se neugodna situacija ponavljati i da se nećemo moći nositi s njom, dok ljubomora i stid nastaju na temelju straha da s nama nešto nije u redu, da smo manje vrijedni od drugih i slično. Strah pripada među prva i najčešća emocionalna iskustva malog djeteta. Kako su emocionalni obrasci to dublji, snažniji i teži za razriješiti što se u ranijoj dobi oblikuju, prirodno je da je strah često obrazac s kojim se nosimo teže od ljutnje, tuge i drugih emocija koje kod novorođenčeta i dojenčeta nisu toliko učestale kao strah.

Svijet u kojem živimo pun je nesigurnosti i izazova, a posebno za malo dijete koje ne zna ispravno tumačiti neugodne okolnosti. Ono će često biti sklono pretjeranim, dramatičnim zaključcima, zamišljanju strašnih stvari (tipičan primjer je strah od mraka) i slično, što je posljedica činjenice da se osjeća malo i nemoćno u nepoznatom, složenom i često ne baš ugodnom svijetu. Ako su neugodne situacije intenzivne, ili se ponavljaju, strah može postati trajnim obrascem.

Zamišljanje zastrašujućih mogućnosti uobičajeni je ljudski obrazac svojstven i odraslim ljudima. Njemu je najvjerojatniji uzrok nesvjesno istraživanje i provjeravanje svoje snage – da li bi se znali nositi s takvim situacijama u stvarnosti. Neki ljudi mogu zbog toga voljeti filmove strave – oni im pružaju mogućnost da se s najgorim mogućim stravičnim situacijama suočavaju na relativno siguran način i kroz takvo suočavanje provjeravaju svoje reakcije. Poneki će opsesivno razmišljati o malo vjerojatnim, ali zastrašujućim mogućnostima kao što su rat, silovanje, prirodne katastrofe i slično, nastojeći zamisliti kako bi mogli reagirati i nositi se s takvom situacijom – i da li bi to uopće bili sposobni. Ako vam se to događa povremeno, to je uobičajeno, pa vjerojatno i zdravo preispitivanje sebe, no ako često i gotovo prisilno zamišljate takve situacije, to je znak da se radi o nezdravom obrascu.


Vlastita neugodna iskustva za dijete mogu biti zastrašujuća, no podrška roditelja uvijek će ih ublažiti, te vjerojatno omogućiti da strah ne postane trajni obrazac. Ako podrške roditelja nema, trajniji obrasci straha su daleko vjerojatniji. Dijete koje vidi roditelje smirenima i sigurnima u situacijama koje njega plaše, osjetit će povjerenje da se može naučiti nositi s njom. Ako prima njihovu podršku, stvara osjećaj da je zaslužuje, te stvara trajno pozitivno očekivanje oslonca u životu.

S druge strane, nerijetko se najdublji i najtrajniji obrasci straha stvaraju vidi li dijete roditelje kao uplašene i nesigurne. U djetetovim očima, ako se snažne, velike, pametne osobe koje se brinu za njega i koje naizgled sve znaju, nečega plaše – onda mora da je to stvarno nešto užasno. Dijete stvara osjećaj da ako se roditelji, toliko snažniji i iskusniji od njega, ne mogu nositi sa situacijom, onda to pogotovo za njega neće biti moguće. Tako mogu nastati strahovi od specifičnih situacija kao što je strah od pauka ili strah od nedostatka novca, ali i nedefinirani, amorfni, generalizirani strah kojeg nazivamo anksioznošću.

Primijećeno je da su djeca anksioznih, nesigurnih majki već i u ranoj dobi nemirnija, nezadovoljnija i češće plaču, što lako može biti posljedica preuzimanja anksioznog obrasca. Kad je obrazac tako rano stvoren, odrasla osoba koja od njega pati teško će mu pronaći ikakav određeniji uzrok ili povod.


Sličan obrazac nastaje kad se roditelji ponašaju nezrelo, nemoćno, igraju žrtvu ili se svađaju. Dijete nerijetko osjeća da je na njemu da preuzme odgovornost i pobrine se za opstanak ili preživljavanje obitelji, ili barem za rješavanje određenih trenutnih problema. Kako se tome niti osjeća doraslo, niti ima podršku odraslih, teret koji preuzima na sebe je zastrašujuć. Takvo dijete može razviti obrazac opsesivne potrebe za kontrolom, pretjerane odgovornosti i također anksioznosti.

Neki roditelji svjesno zahtijevaju od djeteta da preuzme odgovornosti za koje nije spremno i u kojima nema dovoljno iskustva, dok će neki svojim neodgovornim i nezrelim ponašanjem navesti dijete da to počne činiti samo. Ako se dijete uz to kažnjava ili omalovažava zbog pogreški, obrazac straha postaje još teži. Dijete počinje osjećati da koliko god se trudi, nikad nije dovoljno i da bi trebalo unaprijed znati stvari koje nikako ne može znati bez pomoći.

S druge strane, i pretjerano zaštićivanje djeteta može dovesti do stvaranja strahova. Djeca koju se sprečava da preuzimaju dostupne i prikladne odgovornosti, kojima se možda i govori nešto kao „Pusti, ja ću to bolje“ ili „To je preteško za tebe“ stječu osjećaj da su nesposobna te i kad odrastu mogu osjećati nepovjerenje u svoju sposobnost, inteligenciju i snagu.

Takvi roditelji čine golemu štetu djeci misleći da im pomažu i čine usluge. U drastičnim slučajevima, postoje primjeri u kojima su pretjerano zaštićivana djeca u odrasloj dobi razvila socijalnu fobiju i agorafobiju (strah od otvorenih prostora, obično se odnosi na izlazak iz doma). Djetetu je potrebno što više pažljivo odmjerenih izazova prilagođenih njegovoj dobi i stupnju razvoja, te uz odgovarajuću podršku.

Poneki strahovi možda nisu toliko uvjetovani samom situacijom koje se plašimo, već osjećajem da se nećemo smjeti ili znati obraniti. Ako ste kao djeca bili kažnjavani i zastrašivani kad biste se suprotstavili ili iskreno izrazili, možda ste razvili strah od konfliktnih situacija. Takav strah se može razviti i u strah od kontakata s ljudima općenito, jer su u odnosima s ljudima konflikti, nesporazumi i neslaganja česti i neizbježni.

U situacijama s drugim ljudima možemo se bojati odbacivanja i neprihvatljivih reakcija. Neke osobe, ovisno o ranim iskustvima, mogu se toliko bojati izražavanja svojih emocija, da mogu razviti strah od emocija samih. To stvara duboku unutarnju tjeskobu. Tjeskoba je tim jača što kao posljedica kažnjavanja i kontrolirajućeg ponašanja roditelja dijete prirodno stvara snažne negativne emocije koje onda potiskuje. Konflikt između tih snažnih emocija koje se nastoje probiti u svijest, te straha da će nas one nadvladati i izazvati kažnjavanje i odbacivanje od drugih, može biti uzrokom anksioznosti koju je teško analizirati i razumjeti.

S obzirom na snagu emocionalne neugode te poteškoće u društvenom i praktičnom funkcioniranju koje strah može izazvati, nije rijetkost da nakon dužeg perioda ponavljanih iskustva straha osoba počne sa strahom iščekivati nove epizode straha. Tako se razvija dodatna razina problema – strah od samog straha, što čini rješavanje problema složenijim. Ovisno o složenosti i težini problema, što je povezano i s dobi u kojoj je obrazac nastao, možda će vam biti potrebno raditi ne samo na uzrocima primarnog straha, nego i na sekundarnom strahu od straha, koji je povezan s osjećajem nedostatka unutarnje snage i podrške u samima sebi. Rad na razvoju samopouzdanja i samopoštovanja može umnogome doprinijeti rješenju problema.



Individualni rad

copyright Kosjenka Muk

Napomena: ako ne vidite Facebook opcije u Firefoxu, privremeno onesposobite Flashblock i/ili NoScript aplikacije i pokušajte ponovno.

predbilježba