Suočavanje s pomaknutom agresijom

Autor: Kosjenka Muk

 

Pomaknuta agresija termin je kojim se označava pražnjenje agresije na ljudima ili objektima koji nisu izvor frustracije, ali je daleko sigurnije 'ispucati se' na njima nego na onima koji su pravi uzrok ljutnje.

Osobito u velikim gradovima, prilično se često događa da će vas, primjerice, nepoznata osoba agresivno kritizirati zbog sitne i potpuno nenamjerne pogreške, ili će se prodavači u trgovini ponašati neprijateljski i neljubazno, različiti službenici omalovažavati što niste znali nešto što niste imali niti prilike saznati... sve one sitne geste kojima mnogi ljudi prazne nagomilanu frustraciju na drugima u naizgled nevažnim situacijama, kad se čini glupo zbog toga ulaziti u sukob.

Prvo je pitanje: da li bi vas to trebalo smetati ili ne?

Drugo je pitanje: da li bi trebali reagirati ili ne?

Dugo sam vremena bila duboko uvjerena da, ako sam dovoljno emocionalno zdrava i zrela, takve me stvari neće smetati. Bit ću sposobna 'izdići se iznad toga', biti puna razumijevanja za nesavršenost drugih, te znati tko sam i što sam na razini na kojoj me ničije mišljenje ne može uzdrmati.

S vremenom, počela sam razumijevati da sam si takva očekivanja nametnula iz dva razloga: prvi je dječja potreba da budem savršena, a drugi... mnogo suptilniji... jest da sam na taj način nastojala izbjeći realno suočavanje s drugom osobom, iznošenje različitog mišljenja i odgovornost da se zauzmem za sebe u konkretnoj stvarnosti.

Činilo se da sam, vrlo zrelo, preuzela potpunu i savršenu odgovornost za svoje osjećaje, tražeći uvijek uzrok problema u sebi. No istovremeno, nesvjesno sam se nadala da ću i rješenje problema uvijek naći isključivo u sebi... i tako izbjeći riskantne i zastrašujuće situacije potpune iskrenosti prema drugima.

Da se vratim na prvo pitanje: da li bi me to trebalo smetati?

Sada bih rekla: i da i ne. Ne do te mjere da bih osuđivala drugu osobu i imala se potrebu svađati s njom. No u nekoj mjeri i da - budući da je osjećaj iritiranosti i nelagode savršeno prirodni obrambeni mehanizam kojim instinktivno raspoznajemo mogući problem ili opasnost, nesklad između naše duboke unutarnje biti i vanjskog iskustva, sve što je nezdravo i nepravedno.

Bez obrambenog mehanizma neugode, boli i straha, niti jedna životinjska vrsta ne bi opstala. Štoviše, što neka jedinka ima bolji mehanizam upozorenja na opasnost, to će lakše preživjeti.

Slično je i s emocionalnom boli. Generacijama ljudi, pogotovo žena, govorilo se da ako nekog voliš, bit ćeš uz njega, tolerirati njegove mane i imati razumijevanja za njegovu nezrelost. (To je samo jedna od varijanti na početku iznesene ideje da ako dovoljno volimo sebe, ništa nas ne može povrijediti.) To je generacije ljudi navelo da ostanu u odnosima punima zlostavljanja. Obrambeni mehanizam bio je sličan: opravdavati se uzvišenim idealima kako bi se utišao unutarnji glas i izbjeglo suočavanje s vanjskom realnosti. Vanjska realnost - do prije svega nekoliko generacija - nije bila samo zlostavljanje od strane partnera, nego i mogućnost još goreg zlostavljanja i opasnosti po preživljavanje, ako bi osoba napustila partnera i ostala sama i bez sredstava za život. Tako se ignorirala manja bol, da bi se izbjegao strah od još veće boli. Isto se ponavlja i u mehanizmu koji sam opisala na početku: ignoriranje blaže unutarnje neugode, kako bi se izbjegla potencijalno snažnija neugoda koju bi moglo izazvati iskreno suočavanje.

Kao što je fizička bol upozorenje koje nam omogućuje da se odmaknemo od nečega što oštećuje naše tijelo, tako je i emocionalna bol savršeno prirodna i zdrava reakcija u nezdravim situacijama, te nam pomaže da prepoznamo problem i ispravno reagiramo.
Emocionalna bol upozorava nas da postoji problem, bilo da se radi o vanjskom problemu ili opasnosti (stvarno nekorektno ponašanje od strane drugih), bilo da postoji nesklad između naših dječjih, nezrelih emocija i uvjerenja i vanjske realnosti. Najčešće je istovremeno prisutno i jedno i drugo, što je često zbunjujuće iskustvo koje je najlakše potisnuti i potražiti rješenje pokušajem mijenjanja okoline ili drugih ljudi. No to je samo odgađanje rješenja umjesto trajan rezultat - da ne govorimo o tome da u pravilu ne uspijeva.

Spomenula sam i ideju 'znati tko sam i što sam na razini na kojoj me ničije mišljenje ne može uzdrmati'. Lijepa ideja. No sposobnost da dopustimo da naše mišljenje bude uzdrmano, osnova je unutarnje širine i emocionalne evolucije. Ljudi koji ne dopuštaju da se njihova uvjerenja dovedu u pitanje - kruti su ljudi koji najsporije napreduju. Povremena sumnja u sebe i svoje stavove ne mora biti signal manjka samopouzdanja. Može biti prirodan i koristan mehanizam preispitivanja sebe kako bismo eventualno otkrili mogućnost evolucije.
h
Ono što uvodi dodatan element zbunjenosti, jest da je gotovo sigurno da ćemo istovremeno osjetiti i zrelu i nezrelu sumnju, i zrelu i nezrelu nesigurnost, nelagodu ili ljutnju. Kako su one nezrele emocije obično mnogo bolnije i neugodnije jer dolaze iz dijelova nas koji su u pravilu zarobljeni u osjećaju manje vrijednosti, obično ćemo biti svjesni samo njih i automatski ih pokušati potisnuti (ili, ovisno o ukusu, iscijeliti). Pritom se često događa da poruku zrelih emocija ne osvijestimo i ne primijetimo.

Uz malo vremena i pažnje nije teško naučiti raspoznavati zrele emocije od nezrelih. Zrele emocije ne moraju biti samo ugodne; može to biti i bilo koja od neugodnih emocija, no u tom slučaju manje je bolna, nije praćena strahom od pogreške i ne 'grize' nas dugotrajno kao što to čine nezrele emocije. Ono što je malo veći izazov, ali se također može naučiti, jest raspoznavanje zrelih i nezrelih emocija kad se javljaju istovremeno i kad su isprepletene. Kao pravilo, dokle god osjećate bilo kakvu suptilnu nelagodu, vjerojatno postoji još neki element vašeg iskustva koji ste propustili priznati i istražiti. No jedini pravi kriterij je individualno unutarnje iskustvo koje se stječe vježbom.

Treba li reagirati i suprotstaviti se u situacijama iracionalnih napada nepoznatih ljudi?

Možda je bitno osvijestiti da bilo koje 'treba' znači dogmatsko razmišljanje, često ukorijenjeno u nezrelim potrebama. Reći: 'treba reagirati, biti iskreni, izraziti sebe' često može voditi i vodi, kompulzivnim sukobima koji su u biti borba za moć. Reći: 'ne bi trebalo' ili 'ionako nema smisla, nije vrijedno toga, ne obaziri se', vjerojatno je odraz mehanizma izbjegavanja koji sam ranije opisala.

Ključ problema je u tome da se u našem društvu izravno izražavanje neslaganja ili neugodnih osjećaja u vezi ponašanja ili riječi druge osobe, u pravilu smatra napadačkim ponašanjem i nastoji obeshrabriti i omalovažiti, čak i u situacijama kad je druga osoba bila očito nekorektna.

Vrlo često u tome ima i dio istine, s obzirom da se iz generacije u generaciju prenosi i modelira izražavanje neslaganja bez poštovanja umjesto s poštovanjem. Bitan dio problema jest obrazac u kojem neslaganje izražavamo tek nakon dužeg nakupljanja ljutnje i nelagode (obično upravo pod utjecajem ideje 'to nije tako strašno, neću se svađati zbog toga'). Tako reagiramo tek kad više ne možemo izdržati - a takva reakcija je obično praćena potrebom da povrijedimo drugu osobu kako bi je kaznili ili skrenuli pažnju na vlastitu povrijeđenost. To vodi jedino produbljivanju sukoba umjesto rješenju problema. Ponekad ćemo i sami koristiti mehanizam pomaknute agresije, te svo nezadovoljstvo, na najsitniji povod, isprazniti prema osobama s kojima se osjećamo sigurnije i vjerujemo da neće biti posljedica, primjerice djeci.

Jednom kad odlučimo izražavati se potpuno i otvoreno, velika je opasnost da ćemo u teškim situacijama zaboraviti vidjeti drugu osobu kao ljudsko biće u strahu i neznanju, koje čini najbolje što može. Daleko je vjerojatnije da ćemo, na temelju svoje boli i naučenih obrambenih reakcija, reagirati bez pravog poštovanja. Takva se komunikacija lako pretvara u borbu za moć, koja u pravilu završava još težim osjećajima nego s kojima je započela.

Čak i kad se neslaganje izrazi korektno, druga će ga osoba često, kroz filtar brojnih prethodnih iskustava, doživjeti kao da je izraženo bez poštovanja, te će u pravilu reagirati obrambeno, najčešće nezrelo.

Zbog toga je činjenica da ćemo, usudivši se iskreno izraziti sebe, najčešće biti napadnuti, negativno okarakterizirani i percipirani kao 'teške osobe' i izazivači sukoba, čak i ako smo prethodno bili napadnuti. Pritom problem nije u ljudima koji se usuđuju iskreno izraziti sebe, pod uvjetom da to čine s poštovanjem prema drugoj osobi. Problem je u onima koji ne mogu prihvatiti iskreno neslaganje bez da ga dožive kao ugrožavajući napad i reagiraju borbom... a to je barem ponekad svatko od nas.

Većini ljudi je zbog toga savršeno normalno potiskivati svoje iskrene osjećaje i misli. Razmislite kako bi izgledalo kad biste se mogli izražavati potpuno spontano, iskreno i otvoreno. Vjerojatno bi to bilo golemo olakšanje... ali i golemi rizik i osjećaj izloženosti.

Takvo potiskivanje učimo od malih nogu. Odrasli ljudi ne mogu podnijeti dječju iskrenost i spontanost te je ušutkavaju na blaže ili grublje načine, nekad pomoću objašnjavanja da se tako izbjegava povrijediti tuđe osjećaje (čime se implicira prevelika odgovornost za njih), a nekad pomoću agresivnog ponižavanja protiv kojeg se dijete ne može braniti.

Djecu se također od malih nogu uči da se ne brane od agresije i nepravde, često ih dobronamjerno savjetujući da ne obraćaju pažnju i da se prave da ih napadi ne bole. Često to roditelj čini iz straha da će dijete biti još više povrijeđeno ako se suprotstavi, ili okarakterizirano kao problematično - a to su realni strahovi. No, važno je da djeca nauče rješavati sukobe na konstruktivan i asertivan način. Izbjegavajući ih, za to nemaju prilike.

Kao rezultat toga, rijetko tko od nas imao je prilike uopće naučiti kako se kvalitetno, konstruktivno i s poštovanjem izraziti kad osjećamo neslaganje ili ljutnju. Isto tako, teško nam je prihvatiti tuđu kritiku jer u tom trenutku naša podsvijest obično u nama oživljava emocije stvorene u ranim iskustvima kad je tuđe neslaganje ili ljutnja bilo izraženo na ponižavajući način. Boreći se protiv straha od poniženja, počinjemo se boriti protiv druge osobe, čak i ako je njezino neslaganje opravdano.

Važno je učiti izraziti neugodu i neslaganje dok je još blago i dok ga još možemo izraziti prijateljski i s poštovanjem - umjesto kad se nezadovoljstvo nakupi do te mjere da osjećamo da ćemo eksplodirati. Sve što osjećamo, može se izraziti na tisuće različitih načina. Potrebno je vježbati nove načine umjesto ponavljati stare.

Individualni rad

copyright Kosjenka Muk

Napomena: ako ne vidite Facebook opcije u Firefoxu, privremeno onesposobite Flashblock i/ili NoScript aplikacije i pokušajte ponovno.

 

predbilježba